mjuza...
Historia
Blog
utorak, prosinac 19, 2017
 

The two most important days in your life are the day you are born and the day you find out why.

(Dva najvažnija dana u vašem životu su dan kada se rodite i dan kada saznate zašto.)

                                                                                          Mark Twain                                                                                              

 

 

Way Down We Go

 




 

(...monolozi Starog Tovara...)

meridius @ 12:54 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 10, 2017
 

 

Špring, krma pa prova…odrišiš se, pokupiš cime i kreneš, isprva lagano dok ne uvatiš rotu i sve dok ti svjetla Grada ne ostanu daleko po krmi. Ledeni vjetar šiba po licu, a slike su još friške, nerijetko gorke.

I onda full speed ahead…



A tada...

Ostaju samo sjećanja i uspomene.

Slike, satkane od živih boja nosimo u mislima; one ostaju u sjećanju kao zapis jednog prošlog vremena, vremena u kojem smo bili mladi, nasmijani, poželjni…sretni.

Vremena kad smo volili i bili voljeni.

Vremena koje neumitno prolazi.

Vremena koje je neumitno prošlo.



A onda i sjećanja počnu blijediti, i slike  počnu gubiti one svoje životne boje. Crno-bijelo je njihov forte.

Ostaju nam samo uspomene.

Njih ni vrijeme ne može pregaziti.



Svjetla Grada su već daleko iza nas.

Grada bez ljubavi.

Grada poroka, pokvarenosti i laži…



Hladno je. Cigaret lagano dogorijeva u mojoj ruci.

I svjetla Grada više se ne vide.

Ostala su negdje tamo, u vremenu kad sam bio mlad, nasmijan... U vremenu kad sam je volio.

Svjetla Grada bez ljubavi.

Nedostajat će mi.

Kao i uvijek.

Like Always. 

 



 

(...monolozi Starog Tovara...)

 

 

meridius @ 11:25 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, prosinac 7, 2017
 

 

Lučkog pilota bi pokupili na Banku, a onda je bilo još dvadesetak sati navigacije kroz Kanal. Predivni prizori nekad netaknute prirode bili su narušeni onim što je čovjek izgradio trudeći se da pripitomi surovu divljinu kanadskog sjevera. Poseban prizor ovog pitoresknog krajolika bio bio zimi, kada bi snijeg prekrio malene brežuljke a led se počeo hvatati uz kraj obale. Ne volim hladnoću, ali tada bi obično stajao na bandi od broda, gledao u rijeku i pustio da mi misli vrludaju, da otplove negdje gdje sam se nekada osjećao lijepo…



Thursday, Churchill, lokali sa „štangom“,  to su bila mjesta gdje bi izlazili tih dva-tri dana koliko smo bili u portu. Opuštanje uz piće i žene.  A onda opet natrag. Pa opet natrag. Pa opet… I tako bi to išlo, takav je to bio život. Jer kao što reče Propovjednik,  sve je ispraznost….



Novine bi znali kupovati u jednom malom dućanu koji je imao i našu štampu. Bio nam je i usput, pa bi najprije svrnuli tamo, kupili friške vijesti na hrvatskom a onda se uputili prema ludilu.

Tamo nas je čekao neki drugi život.



Ulični umjetnici su me uvijek fascinirali, bilo da sviraju nekakav instrument, bilo da slikaju, crtaju… Držim da je nevjerojatan osjećaj slobode koji imaju, ne fizičke nego one mentalne. Volio bih da znam slikati ili crtati upola kao oni; sjeo bi na ulicu i slikao… kuće, krajolik, pejzaže…portrete, slikao bih iz glave, prenosio svoje misli, svoje poglede na papir, kistom, olovkom…

I tako… ja sam ostao tamo, st. Denis ili st. Catherine Street, ne sjećam se više, Thursday sam preskočio taj put.



Sjedila je na zidiću i taman zapalila cigaretu. Sitna, na prvi pogled čovjek bi rekao, neugledna mršavica u srednjim četrdesetim, s neizbježnom varijacijom francuske kape koju obično viđamo kod slikara, zaogrnuta šalom purpurne boje i sivim kaputom, ruku je držala pod pazuhom grijući se tako, valjda. Ali nije bila neugledna, samo malo iscrpljena životom.

I osmijeh. Široki, topli, iskreni… onaj koji se ne namješta.

Sjeo sam do nje, netom kupljene novine stavio pod stražnjicu i zapalio cigaret. Otpuhao sam prvi dim i pogled skrenuo prema njoj. Osmjeh je još bio tu. Osmjeh koji razoružava.

„Haj“.

„Haj“

 I tako… Thursday me više nije vidio. Ni Churchill. Ni barovi sa „štangom“. Umjetnost me obuzela, prosvijetlila, s Njom sam se osjećao potpuno drugačiji, primila me u taj svijet, svijet gdje sve svoje misli, stremljenja, sve ono što je duboko zakopano u sebi, zatomljeno… da… sve to možeš prenijeti negdje, na papir, zid, platno, dati drugima da budu dio tog tvog svijeta, bez ratova, ubijanja, ljudske pokvarenosti…bez ljudske laži i prijetvora.

Sjedili bi tu satima, pričali, smijali se, poput dvoje tinejdžera koji tek otkrivaju život, ljubav, gledali se… pili bi vrući čaj držeći papirnate šalice s obje ruke grijući ih na njima.

 

I da, ni Thursday, ni Churchill, ni barovi sa „štangom“ nisu mi padali na pamet. Svaki put bi se vratio tamo, svaki put ona je bila tamo. Tih nekoliko sati provedenih s njom u priči, smjehu bili su mi fenomenalan osjećaj. Ono što me je ispunjavalo. O da, bio sam tada neki drugi čovjek…



Zima je prošla te godine, snijeg je odavno prestao padati, led se otopio, ulice Montreala su opet nekako živnule.

St. Lawrence je dobio onu svoju svježu boju, one mirise proljeća i života koji se budi, lijeno proteže poput polarnog medvjeda nakon dugog sna.

I opet sam na bandi od broda, ovaj puta drugačiji nego prije. Upijam pogledom obalu, brodove s kojima se mimoilazimo, udišem još uvijek prohladan proljetni zrak pun životnog peluda.

I mislim na nju. Na moju mršavicu ogrnutu purpurnim šalom i sivim kaputom, na onaj trenutak kada ću je opet ugledati u St. Denise ulici kako sjedi na zidiću i kako pijemo čaj iz papirnatih čaša i svakom izgovorenom rječju smo sve bliži jedno drugome, kako pričamo o životu, ljubavi, o onim malim stvarima od kojih smo satkani kao živa bića…

Bez laži, prijetvora…

Da. Bez laži.



Nisam je našao taj puta u St. Denisu. Ni u St. Catherine. Nije je bilo nigdje. Nestala je kao da je u zemlju propala. Pitao sam ljude, one koji su bili tamo u vrijeme kad smo sjedili na onom zidiću i dijelili naše male tajne, jesu li je vidjeli. Nitko mi nije znao reći išta o njoj, samo su slijegali ramenima i u očima sam im vidio prazninu…

I to je život.



Thursday je bio krcat tu večer. Sjeo sam za šank, Lily je već utočila dupli Jack i pružila mi ga bez pitanja. Znala je što mi treba. Kao i uvijek.

„Nije te bilo dugo“-više je zvučalo kao konstatacija.

„Ne, nije“-rekoh.

„Kakva je bila“ – nije popuštala.

„Najbolja u mome životu. Samo…“

„Nestvarna“?

Podigao sam pogled i pogledao je. Pružila je ruku i dotakla moje lice.

„Ona ne postoji. Ne za tebe. Ti si obilježen nečim drugim“ - rekla je.

„Znaš da ću je tražiti, znaš jel da“ ?

Pogledala me je svojim tužnim očima.

„Znam. Ali je nećeš naći. Nikada. I ti to znaš“.



Nikada je nisam našao.

Nikada.

Moju malenu Kanađanku.

Ali one dane, kada smo sjedili na onom zidiću na hladnoći kanadske zime, kada smo se grijali čajem u papirnatim šalicama, kada smo se dodirivali riječima, osjećajima i kada je moj svijet bio drugačiji, te dane provedene s njom u St.Denise nikada nisam zaboravio.

Nikada i neću. Oni ostaju kao prtljaga koju nosim cijelog svog života.

I nisu mi teški.

Nope… 

 







 

 (...monolozi Starog Tovara...)

meridius @ 12:18 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 30, 2017
 

... i neću se osvrnuti niti jednom ...

 

 



 

(... monolozi Starog Tovara...)

 




meridius @ 07:27 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, studeni 28, 2017
 

Iyeoka - Simply Falling

 

 



 

(...monolozi Starog Tovara...)

meridius @ 15:38 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, studeni 26, 2017
 

...noći su ovdje nepoznate priče
gasim cigaru i dižem se tiho
i nikome ne dam
da mi u snove uđe
uživam dugo
gledam je kradom...

(B.Š.J.)

 

(...monolozi Starog Tovara...)

 




meridius @ 19:21 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, studeni 21, 2017
 

Ponekad zavolimo neke ljude iz nama neobjašnjivih razloga.

Ono, kad ih ugledamo, srce jednostavno zakuca malo jače nego obično.

Reći takvim ljudima što osjećamo za njih, nekada zna biti komplicirano.

Tada neko vrijeme hodamo s gorčinom u sebi...

 

 

Always

 

(...monolozi Starog Tovara...)

meridius @ 10:00 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, studeni 17, 2017
 

 

Polagano

Bez žurbe

S laganim vjetrom u jedrima

Koja te nose u daljinu

Daleko od kraja…

Daleko od ljudi…

Daleko od laži.



I uvijek, Ona je tu…

Ona…

Ranjiva

Krhka

Neuhvatljiva

Uvijek

Ona.



A ja je čekam.

Sam, kao i uvijek.

Čekam da izroni iz pjenom urešenog vala

Da me zapljusne suzama Oceana

Jednom.

Samo jednom.

 

I volim je.

 

Volim biti s njom.

I kada je tužna

I kada joj loše ide.

Da, volim biti s njom.

I na dnu.

I na vrhu.

S njom.

Uvijek.

S njom.

Bezimenom.

S njom.

Always.



 

(... monolozi Starog Tovara...)

meridius @ 05:10 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
 

„Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom toga dana
A ti si hodala nasmijana
Prokisla, radosna, očarana, pod kišom
Sjeti se Barbara, bez prestanka je kišilo nad Brestom
A ja sam te sreo u ulici Sijama
Smiješila si se, i ja sam se smiješio
Ti, koju nisam poznavao
Ti, koja me nisi poznavala
Sjeti se


Sjeti se toga dana
Ne zaboravi… „


(…Jacques Prevert…)

…………………

 

A Brest me je dočekao tog dana kišovit. Ulice su bile mokre i skliske, kiša je padala bez prestanka, baš kao i u Prevertovoj pjesmi o Barbari.

 Bio sam u Francuskoj i ranije; ta njihova kiša nije kao i naša, krupna, hladna i dosadna. Drugačija je. I ja je volim. Možda baš ta riječ i nije prava, ali ta francuska kiša me baca u drugačije raspoloženje nego naša.

……………….

Te večeri sam izašao sam. Rekoh sebi, pivo-dva i pedala natrag na brod. Međutim, jednom sam pročitao negdje da „stvari uglavnom nisu onakve kakve se čine na prvi pogled“…

To me prati cijeli moj život.

To-mislim…“nisu onakve kakve se čine na prvi pogled.“

 

La Chouffe

Volim francuske kafiće, lokale, kako god… šank, separei, dobra glazba, i francuski jezik, za mene možda najsenzualniji jezik na svijetu. Počeo sam lagano…. La chouffe… unutra je toplo, vanka pada kiša, a ja u svom filmu, briga me za sve probleme ovog svijeta

Sam sam, nikoga ne znam, i dobro mi je. U vitrini iza šanka gledam slike nekakvog natjecanja u automobilizmu, slike izblijedile od patine vremena, slikane u vrijeme negdje pedesetih godina prošlog stoljeća. Na jednoj slici prvak, pretpostavljam, kožna kapa i naočale za vožnju, stoji s nekakvim peharom a do njega lijepa žena, visoka, vitka, duge crne kose, možda je i brineta, teško je zaključiti jer slike su vintage, i ona drži plišanog medu u naručju.

Plišanog medu.

I zašto sam sad to morao vidjeti….

Ispijam baldaku bire do kraja, plaćam novčanicama i idem dalje…

 

La Habana

Mršava konobarica je uzela narudžbu, engleski joj je bio dosta loš ali sporazumjeli smo se. Čak smo opleli i nekakvu kratku konverzaciju, ona na tom lošem engleskom a ja na još lošijem francuskom. Ali ide to kad se ljudi osjećaju.

Plišani medo iz La chouffea mi nije izlazio iz glave. Osjećaji katkada naviru kao i rijeka u svom kretanju od izvora prema ušću; na početku je brza, živahna, opaka na pojedinim dijelovima, rekao bih ali sve što teče dalje, gubi onu svoju silinu i na samom ušću bude pitoma i mirna.

La Habana je bila pristojno popunjena; stolice ni za lijek, dosta ljudi je čekalo da se mjesta isprazne da bi uletili za nekakav stol. Glazba uživo, kopija Tita Larrive i Tarantule, ali solidna moram priznati. Latinoamerička glazba, na pamet mi je pao Banderas i Mariachi.

„Je li slobodno za sjesti“ – grleni glas francuskinje prene me iz razmišljanja. Ona, frendica i njen dečko. Takav dojam sam stekao.

Mislim, rekla je to ona na francuski a ja je i nisam baš razumio. Pokazao sam joj da je slobodno. Zahvalila se toplim osmijehom. I ja sam se osmjehnuo također.

Glupa situacija skroz.

Izašao sam zapaliti cigaret.



Izašla je sama; društvo je ostalo za „našim“ stolom, frendica i njen dečko. Pušili smo svak' sa svojim mislima dok nam se pogledi nisu sreli. Nekako sam se osjećao težak, nije mi se dalo ništa. Nekada bi već bio u akciji. Te noći mi se baš i nije dalo.

Ali ona nije čekala.

Sviđa ti se ovdje – upitala me na dobrom engleskom.

Aha-rekoh. Fino mjesto, dobra glazba, lijepi ljudi…

Nasmijala se na to.

Lijepi?

Da. Lijepi. Pa i ti si lijepa. – vratio sam se u ritam.

Hvala – rekla je pocrvenjevši u licu



E, tako je to.

Instikt nikada ne gubiš, možda nekada otupi ali on je uvijek tu.

Spreman.



Volili smo se tu večer.

Ona, lijepa francuskinja Zoe i ja, Stari Mariner, stari morski vuk.



Polutama sobe.

Poljupci.

Zagrljaji.

Strast.

Požuda.

Igra dvoje ljudi koji u tom trenutku imaju samo jedno drugo, dvoje ljudi koji nemaju što izgubiti.

Vrhunac.

Erupcija emocija.

Bila je mlada, ali nije nam to smetalo. Meni možda malo u početku dok me nije opustila svojim dodirima, svojim dahom na mom vratu, prsima, trbuhu…

Prepustio sam joj se.

Nisam imao drugog izbora. Mislim… ma ne mislim ništa, bilo je fenomenalno…

A kiša je i dalje padala nad Brestom.



I uvijek vučem neku paralelu, ne mogu se riješiti te navike.

Brest

Barbara

Kiša

La chouffe

Plišani Medo

La Habana

Zoe

Plišani medo

Ona

Plišani Medo.

Taj plišanac, na onoj slici u La chouffeu, bio je okidač.



Jer ona me uvijek rastopi nekom svojom porukicom, nekakvom sličicom…sličicom na kojoj se nalazi ona i gleda me, nasmiješena, lijepa poput francuskinje Zoe te večeri u Brestu, sličicom kako leži na travi,  sličicom kako sjedi na ljuljački, sličicom kako je zagrljena sa mnom, Starim Marinerom…

Sličicom kako je zagrljena s njenim Plišanim Medom.

 



E da, život me nekada zna dobro nagaziti.

Kao uostalom i sve nas….

(...monolozi Starog Tovara...)

meridius @ 04:57 |Komentiraj | Komentari: 0
 

Remembrance on Petra

 

... na dane kada su mi naši mali razgovori značili tako puno....

 




 

(... monolozi Starog Tovara...)

meridius @ 04:43 |Komentiraj | Komentari: 0

 

Tih godina je bilo nekoliko oluja, nekoliko doista loših vremena. Ali navikao sam se na to. Nekoliko porata u Europi pa onda za Montreal. Znalo je biti opako, pogotovo u zimsko doba. Tada Atlantik uskuha i jednostavno ubija svom svojom silinom. Tada nas ne voli. I kao da se poigrava s nama; prvo nas pusti da mislimo kako smo prošli lišo a onda nas lomi svojom snagom, želi nam pokazati da smo mali, ništavni, da smo poput Odiseja kojeg je Posejdon u svojoj osveti bacio na otok Kirke…



Lisabon je jedan od mojih najdražih porata. Jednom smo zadili u njemu tri tjedna, i što reći; tamo sam proveo možda tri najbolja tjedna u životu. Vino, riba, žene…ljubav. Bio sam mlad, pun životnih očekivanja.

A ona mi ih je priuštila.

Libelinha.

I plovio sam Edenom.

S njom, ofkors.



To je bilo vrijeme bez interneta. Vrijeme u kojem smo bili opušteni, podatni, sretni… zaljubljeni… ali istinski zaljubljeni jedni u druge,  vrijeme u kojem smo bili svoji…

Danas je sve laž.

Danas je sve ispraznost.



A Atlantik nas je čekao u svoj svojoj silini. Bojali smo se, to nije tajna. Bojali smo se i jedva smo se čekali dočepati Azora. Oni su nam bili spas, zaklon od bijesa Posejdona…

I u svom tom strahu, u drhtanju pred snagom prirode ja sam uvijek mislio na nju.

I osjećao je.

Osjećao sam njene usne koje su me dodirivale, njene ruke koje su me grlile… njene riječi koje su me raznosile na sve četiri strane svijeta…

„Volim te“.

I ja sam se raspadao.



Miris duhanskog dima ispunjavao je sobu, a ja sam gledao negdje u daljinu…zurio u strop. U polutami te sobe, sjene kreirane od naših tijela su se prelamale  a ja sam se okrenuo na bok i gledao u nju.

Disala je ravnomjerno, lijepa kao što samo mladost može biti.

Ona i ja.

Baroque Lady i Stari Tovar.

Mariner.

Pomislih, Bože ista je kao Libelinha, lijepa portugeška iz nekih davnih dana, dana u kojima smo se opijali da bi preživjeli i spremno dočekali idući dan u kojem bi prkosno stali nasuprot bijesu Posejdona. U danu kojem smo bili muškarci, ratnici…i pomorci.



I tako… srce je moje puno ožiljaka, ožiljaka koji zarastaju ali i bole.

Uvijek bole.

Koliko god ja pokušavao zaboraviti, oni me podsjećaju na neke prošle dane.

Dane kada sam bio sretan samo kada bi je vidio, kada bi me ovlaš dotakla u prolazu…kada bi me pogledala. I poljubila, ofkors.

I svaki ima svoje ime…

I ovaj zadnji, ali znam, ne i posljednji.

Njen.

Petrin.

 

( Lisabon, Anno Domini 1998)

 



(... monolozi Starog Tovara...)

 



meridius @ 04:03 |Komentiraj | Komentari: 0
 

 Vjetar puše na jug i okreće se na sjever, kovitla sad ovamo sad onamo i vraća se u novom vrtlogu.

Sve rijeke teku u more i more se ne prepunja; odakle teku rijeke, onamo se vraćaju da ponovno počnu svoj tok.

(Propovjednik, Proslov 6,7)



Jednu Oluju smo izbjegli. Kapetan je skrenuo kurs prema jugu i ta je ostala iza nas. Potom smo krenuli prema Gibraltaru misleći da je sve loše prošlo i da nas očekuje bonaca za dan-dva.

Ne i tada.

Kao otrovni žalac škorpiona, iduća nas je dohvatila u roku od par sati.

I bilo je ozbiljno. Nema kuhane hrane, nema spavanja.

Samo unezvjerene oči.

Brod se valja, vitar force 10, valovi od par metara a mi se ne damo.



A ja sam u mislima s njom, mojom Morskom Vilom i znam da ćemo se izvući.

Kako znam?
Pa jednostavno…još  puno toga joj moram reći.


Moram joj reći da je  još uvijek lijepa kao nekada, da mi nedostaje njen zvonki smijeh, njene usne kojima bi me znala ljubiti dok bi sidili na zidiću isprid Džaje, njene razigrane ruke, njeno šaputanje u uho i kad bi mi rekla da me voli.

Da, puno toga joj još imam reći…



Brodski lim škripi u jezivoj borbi s prirodom; valovi udaraju nesmiljenom žestinom a mi šutimo. Svak' sa svojim odlutalim mislima.

I tako tri dana.



Fascinantno je kako nakon takvih nevera nastupi zatišje, kako more zbonaca. Mirno je i čovjek bi rekao kako je nemoguće da je samo sat-dva ranije ta modra površina bila izbrazdana zastrašujućom olujom svih oluja…



A ja stojim na bandi o' broda i gledam u plavu vodenu površinu, idealno ravnu, bez ijednog nabora na njoj, kao kod svilenog pokrivača na postelji koju dijelimo. Ona i Ja.

I znam, sigurno znam da još nije vrime za partencu, da ću i ovaj put doći doma i reći joj koliko je volim.

I koliko mi nedostaje u svim tim noćima, noćima punih straha, noćima izmučenim beskrajnim valjanjem broda pod udarima vjetra sa Sjevera.

Da, i ovaj put dolazim doma da joj sve to kažem.

Njoj.

Mojoj Morskoj Vili.

Da, njoj.

Petri.

 

(Atlantik, Rujan 2001, na putu od Nove Škotske prema Azorima)

 



(... monolozi Starog Tovara...)

meridius @ 03:55 |Komentiraj | Komentari: 0
 

Najviše volim kad sam doma. Nema zvrčanja alarma, nema psihoze, stresa i svega onoga što prati posao koji obavljam.

Čak mi je čudna i ona tišina, bez zvukova rada makinje, bez vibracija, trešnje. Volim biti doma, a onda i zato jer mi je i ona bliže. Moja Profica.



 

Letim satima. 10, 11 a zna se dogoditi i po 13 uri u avionu. Vrime za meditaciju, razmišljanje i još koješta. Čudno, nije me prije to toliko opterećivalo, ali u zadnje vrime češće promislim jel to zadnji u koji se ukrcavam. Godine valjda čine svoje. Pokušavam ne misliti na to, nađem nekakav bar, popijen pifkana-dva i eto me opet u maksimumu.

A i ona je tu.

Whatsapp, Viber.

Ludilo.

Slije, porukice, svašta nešto.



S Petrom je sve drugačije. Jednostavna je, ne komplicira život i zna što neće, a ja to volim kod žena.

I lijepa je.

Da, nevjerojatno je lijepa.

Meni.



„Haj, si dugo čekao“?

Gledam je i guštam u njenom pitanju. Smješkam se.

„Jesam, ofkors. Ali vridilo je“-kažem.

A ona vozi i priča. Volim je slušati, ima onaj naglasak koji me pali, koji me uzbuđuje. Zbilja je posebna. Nakon nekog vremena, skreće sa ceste i zaustavlja se.



Život je kao sinusoida, malo si gore, pa onda odeš dole. Pa opet gore. Pa tako unedogled. Ali, zar ne bi bilo dosadno da je drugačije, da je život ravna crta?



Volim se ljubiti s Petrom. Plaha je a u isto vrijeme zna biti i divlja. Večeras, smirujem je nježnim dodirima, poljupcima.

A ona…lagano se primiče i sjeda mi u krilo…

I cijeli svijet postaje moj…njen…naš.



I tako…

Stari Tovar i Ljepotica iz Baroknog grada.

Tada.

To jutro.

Zora koju smo dočekali budni, svak' u svojim mislima na onog

drugoga…



A onda odlazak.

Samoća je opak osjećaj.

Ali ja valjda to najbolje znam.

Stari Maritimo.

Stari Tovar.

Valjda me ovaj put sidro neće ostaviti…

 



 

(...monolozi Starog Tovara...)

meridius @ 03:46 |Komentiraj | Komentari: 0
Nisam kišni tip; volim sunce pa makar i kad grije nesnosno, nekako se osjećam kao da život ulazi u mene, kao da krv brže kola i zato mi nikada nije teško padalo navigat u vrućim dijelovima Zemaljske Kugle. Iako moram priznati da mi tropska kiša i nije mrska; nekako je topla, gusta i tiha. Evo, zadnje vrime me i dopada biti u Tropima. Nigerija, pa malo južnije, Brazil, sad Panama, pa Kolumbija…i ta, meni draga tropska kiša, svakodnevnica je…



Iz Ria smo se iskrcali kasno navečer, malim brodićem na kraj. Moćni remorker znakovitog imena, ElComandante bio je vezan ispred nas.

Vremena je bilo za sve, caipirinha na Ipanemi, picanha u nekom od lokalnih restorana. Brazil je fenomenalna zemlja, zemlja dobrih ljudi. I žena…



Posao je takav kakav je, često nema puno navigacije a radi se  uglavnom u „divljim“ zemljama. Bliski istok, Južna Amerika, Daleki istok. I uglavnom treba izvadit vizu. A za vizu treba poći u Metropolu. Nemam problema s tim ako je proljeće ili ljeto, jer doista volim Zagreb u to doba godine. Nekako je sve zeleno, puno života, nema velikih gužvi.

I onda kad obavim sav posao, volim zaći u zagrebačke lokale, pivnice, kafiće. Sve odiše nekom ležernošću, ljudi su opušteni, komunikativni. To volim, definitivno.



Hay milonga de amor
hay temblor de gotán

Este tango es para vos…

 

Ulični svirači sviraju što poželiš, za dolar-dva. Lijepo, nije portugalski song nego španjolski, ali sviđa mi se. „Vođa“ ansambla hvali moj ukus. Igrokaz, ali ne smeta mi. Dodajem još neku kintu, nebitno mi je, sutra idem doma.



Pivnica je bila skoro pa dupkom puna. Mjesta ni za šankom. Nije mi se dalo više tražiti, pomalo sam bio i umoran. Tek, ugledah prazno mjesto za šankom, čas ranije oslobođeno. Uletih da ga ne pogubim.

„šta ima od pifkana“-upitah.

Lista od 20-ak piva se začas stvori u verbalnom meniju.

„Leffe blond“-rekoh bez dužeg razmišljanja.

A ona je sjedila tik do mene. Onako, decentno odjevena, odisala je profinjenošću. I intelektom, rekao bih. Dojam su pojačavale i naočale koje je nosila. Pomislih, zbilja je lijepa, ali ono bez pretjerivanja. Čitala je nešto, nemam pojma što, vjerojatno nešto u vezi posla, danas je to tako. Ljudi odu na pauzu za ručak i nose posao sa sobom.

„Naporno, a“- rekoh, gledajući je u facu.

Nekako se iznenadila mojim upadom.

„Molim“?

„Nisam mislio smetati“-rekoh.

Nasmijala se.

„Dalmoš“?

„Aha, kako si ubrala“?

I tako, sve pomalo krene svojim tijekom….



Danas je drugačije navigati nego recimo prije 20-25 godina. Sjećam se, nekada bi prvi odlazak bio u Seamen's Club, telefonski poziv doma a onda di god hoćeš. Kafići, pubovi, lokali bili su zadimljeni od duhanskog dima, glazba uživo, Dame noći, sve je to čekalo u portu.

Danas? Danas je Internet zamijenio sve to.

...

Mogao bi reći i da smo se pomalo zapili tada, Ona, profesorica nečega i ja, Stari Tovar, Maritimo s ožiljcima na životnoj cesti, na modroj brazdi oceana koja nestane nakon ure prolaska broda. I bilo nam je lijepo, barem meni, tada, u tom kafeu, i nije me bilo briga za ništa, samo sam želio da taj dan ne završi. Njen glas, pokreti, njeni slučajni dodiri vratili su me puno godina unatrag, kada sam bio mlad, kada je cijeli svijet ležao pod mojim nogama…



„Outra caipirinha, por favor“-rekoh.



Plavušica je sjedila za susjednim stolom, lijepa kao što samo Brazilka može biti. Nije bila sama, bila je u društvu muškarca srednjih godina. Nisam razumio bogzna što, ali način na koji mu se obraćala, na koji je razgovarala s njim, pričala mu, taj mot me podsjetio na one momente u zagrebačkoj pivnici, na ono vrijeme kada smo profesorica povijesti i fonetike i ja, Stari Tovar, imali fenomenalne trenutke življenja, kada smo se poput djece igrali riječima, dodirima…i tišinom.



Internet je promijenio svijet, to definitivno stoji. Nabolje?

Ne znam, rekao bih da, ponekad.



Maria je dofurala novu turu. Malo me već uvatilo, jbg,

Plavušica i njen kompanjon, Ulični svirači, Maria… sve je to pomalo postajalo naporno. Kreneš s razmišljanjem, kome ovo triba. A onda se mob oglasi…

„Kak si, mali“'

I sve pada u vodu, i loši trenutci na brodu, ozljede, krvarenja, debili koji te pokušavaju jašiti cilo vrime. Sve.

Jer to je ona, moja profa. Moja brinetica iz zagrebačke pivnice.

Petra.



 

 I možda…možda joj kažem koliko mi znači.

Koliko je volim.



Oui.



(... monolozi Starog Tovara...)

meridius @ 03:13 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, siječanj 19, 2017
 

Povratci s broda ponekad znaju biti traumatični, mislim, doletiš s drugog kraja svijeta di ti je do jučer dan bio noć a sada ti je noć zamijenila dan. I onda slijedi period aklimatizacije. Ali, navikao sam, više mi to nije toliki bed.

I tako……

… ustao sam, nisam mogao spavati, a i želja za cigaretom bila je jača od sna.

U mraku dnevne sobe pripalio sam duvan. Plamen žigice osvijetlio mi je lice na tren, i vidio sam svoj odraz u prozorskom staklu. Koja faca, taman za prepast se da ne znam da sam to ja.

Duboko sam uvukao prvi dim i sjeo na kauč ubacujući izgorjelo drvce u pepeljaru. Upalio sam TV.

Nogomet, južnoamerički...pa nekoliko programa TV sapunica, pa vijesti BBC-a...snooker, reklame, onda NBA, pa američki rugby, soft erotika, texas holdem poker.....

Tu sam se zaustavio. Lik je imao par sedmica i blefirao je opako. Ostali su bili neodlučni krenuti ili ne. Drugi igrač je tražio trećeg kralja.

Nije ga dobio, i na riveru je odustao kad je Lik podignuo ulog za 100.000. Ok. Zanimljivo je pratiti lica pokeraša.

Ugasio sam TV i krenuo pripraviti kavu pazeći da ne činim suvišnu buku. Dok sam čekao da voda uzavri, misli su me pomalo obuzimale, onako kao kad se magla spušta u kotlinu, i polako ali sigurno pokriva tlo ispod sebe.

Pogled mi je odlutao prema stoliću na kojem je cigareta pomalo dogorijevala u pepeljari i pomislio sam:

Život je upravo kao ova cigareta, polako ali neumitno prolazi ne ostavljajući nam vremena o razmišljanju što se dogodilo jučer, prije mjesec dana, prije godinu dana. Iznimno, u trenutcima samoće počnemo intenzivnije razmišljati o proteklom vremenu i zbrajati ono što smo napravili i ono što nismo.

Filozofija u rano jutro...ulio sam netom skuhanu kavu u šalicu i krenuo prema kauču. Pripalio sam još jednu, sad već treću cigaretu.

Puno pušim, rekoh sam sebi, onako poluglasno, trebalo bi to smanjiti. Nisam više palio TV, umjesto toga uključio sam računalo.

Portal ovaj, portal onaj, uglavnom sve je isto.

I ona….

-   Haj.

-   Haj. Znaš, lijepa si kao nekada.

I eto nas opet u labirintu.

Ona i ja.

Volim je, ali život je ponekad kompliciran.

Tu mač.






 

(...monolozi Starog Tovara...)

meridius @ 18:59 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 16, 2017
 

Sjećam se svog prvog snijega; bili smo osmoškolci i snijeg je pao taman za zimske praznike; gust i obilat padao je u krpama.

Živo čudo, reći će netko, snijeg k'o snijeg.

Istina, ali ne i kad živiš u Splitu. Ne Dalmaciji, jer Dalmacija je širok pojam, zna tu biti snijega posebno u Zagori, nego baš u Splitu. I evo se mislim, u moje 52 godine sjećam se možda tri ili četiri ono poštena snijega.

A te godine je bio i prvi veliki Luna park u mome životu, blizu mjesta gdje sam stanovao, sa svim onim autima na sudaranje, avionima koji se spuštaju i dižu na manicu, ringišpilom, fliperima  i svjetskim glazbenim numerama.

Te godine sam se i prvi put zaljubio, onako pošteno, u jednu Sanju iz razreda. Išli smo doma sa đačkim knjižicama, gledajući ocjene tko je koliko dobio na kraju polugodišta, mi, prvašići i cijeli svijet je bio naš. Čak sam se usudio Sanju gađat grudom snijega, iz gomile da ne vidi da sam to bio ja ma je isto znala tko je jer me je nakon 10 metara sasula grudom u glavu a mene nije bilo briga da me je gađala i s kamenom. Što ti je ljubav.

A te noći čula se glazba s Luna parka, vrhunske numere ondašnje pop svjetske glazbe, Mamy Blue, pjesma koja me i danas vrati u to vrijeme, vrijeme mog prvog snijega i prve ljubavi, Sanje iz prvog be.

Eto, danas mi je to palo na pamet, mislim, puste najave snijega a opet u Splitu – ništa.

.......

A nju vidim često na društvenim mrežama, ne Sanju iz prvog be, nego moju Zagrepčanku s Trešnjevke.

I nadam se da je našla svoj mir, onako kako mi je i rekla kad smo se zadnji put čuli...

.......

A sad ide Mamy Blue…



 

(...monolozi Starog Tovara...)

meridius @ 14:55 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 12, 2016
 

Pronašao sam ga jedne večeri

Na putu za Nigdje

U maloj, zabačenoj uličici  

Popločanoj sjetom.

 

Ležalo je u malenoj lokvici

Mokro od Jesenje kiše

Napuknuto

Okrhnuto

Ispucano

Izmučeno

Sagnuo sam se, uzeo ga i stavio među dlanove.

I osjetio sam kako je zakucalo…

………………………..

Pronašao sam te večeri

Maleno srce od papira

I nosio ga sa sobom gdje god bi krenuo navigati.

Dlanove nisam odvajao

Strahujući da bi moglo odletjeti

Nošeno vjetrom sa Sjevera.

Vjetrom koji krene kao Lahor

Pirkajući lagano i obazrivo

Pazeći da  ne raspuše srebrne pahuljice Maslačka

Daleko.

 ……………….

Pronašao sam jedne večeri

Malo Srce od Papira

Jedne sumorne, jesenske večeri.

Pokrio sam ga dlanovima da ga ugrijem

Nosio ga svugdje sa sobom.

I nisam otvarao dlanove.

Do pred neki dan.

…………………

Zaboravio sam da Bura zna zapuhati iznenada…




 

(...monolozi Starog Tovara...)

meridius @ 05:09 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, svibanj 6, 2016
 

Neonsko svjetlo je treperilo u nepravilnim razmacima; na rubovima je bilo crvenkasto a u sredini žućkasto. Bolno za oči.

Hodnik je bio hladan i neutralnog mirisa. Sjedili smo šutke u tom hodniku nas petero,  svak' sa svojim mislima, svak' u svome filmu. Postarija žena u crnini  gledala je zamišljeno u jednu točku na zidu dok je njena kćerka, pretpostavljam, bila je zauzeta s tipkanjem poruka na mobitel. Došli su poslije mene, dopratili starijeg čovjeka za kojeg mislim da je muž od gospođe, koji se previjao u bolovima. Odmah su ga zaprimili i odveli negdje unutra, na obradu. Sad su njih dvije čekali što će im liječnici reći.

Red iza njih sjedila je mlađa žena s djetetom, oni su tek čekali da ih zaprime. Dječak je bio blijed, s rukom povijenom u trokutastu maramu, a mama mu je mrsila kosu i povremeno bi ga poljubila u glavu.

Tri sudbine.

Petero ljudi.

I hladni hodnik, neutralnog mirisa.

Nisam više gledao u neonku, sad sam se više fokusirao na široka vrata kroz koja su maloprije odveli starca koji se previjao u bolovima. Čekao sam da netko izađe i da mi se obrati, da mi kaže nešto, da mi olakša. Ali vrata su ostajala nepomična. Zatvorena.

....

Sjetio sam se onog dana kad sam se te godine vratio s broda; navigali smo za Kanadu a ja sam se vraćao nekako u ljeto. Ili je bilo proljeće? Znam da je vrijeme bilo toplo i da me je vozač kombija koji nas je vozio iz Livorna odakle smo se iskrcali dovezao na autobusnu stanicu blizu mjesta gdje sam stanovao. Tamo me je čekala Ona...Papinna, uvijek lijepa, uvijek poželjna.  Ovaj put bila je  s dječakom u naručju koji se vrtio kao trotul, nemiran i živ. Izašao sam iz tog kombija i prišao joj. Poljubili smo se. Dječak me pogledao i briznuo u plač čvrsto je grleći i gurajući onu svoju malu glavicu iza njenog uha, bježeći od mene. Tada sam po prvi puta shvatio svu ispraznost  života, osjetio da je to križ kojeg ću nositi dugo sa sobom.

....

Primili su i maloga, mama je ušla s njim kroz dupla vrata.

Ponovo gledam u neonku. I čekam.

....

A jutro je počelo neuobičajeno lijepo....

Cvijetnjak je bio onako uređen baš kako ga je ostavila; sve je imalo svoj red. Naprimjer, začinsko bilje; divota je bila pogledati one gredice iz kojih se vidjeo uložen rad i ruka gospodarice koja nije štedjela ni vremena ni truda da bi ga dovela do savršenstva. Najviše sam volio gledati u onaj grmić ružmarina, skladno oblikovan, gotovo živ, taj ružmarin sam joj donio prije par godina. Bože, kako je bila sretna dok ga je presađivala, i mislim, zbilja ga je posebno pazila. Volio sam taj ružmarin. Pogotovo jutros, nakon noćašnje kiše.

....

Ležao je nepomično, mrtvo tijelo rekao bi posmatrač. Međutim, prevario bi se, plitko disanje je otkrivalo da je još živ. Usne su mu bile modre, gotovo crne kao i podočnjaci koji su sezali do pola obraza.

„Što ćemo ?“

„Da zovnemo hitnu“ – pitao sam mater.

Na spomen hitne trznuo se, i promrmljao nešto kao „ne hitnu, ne treba“.

Otišli smo u kuhinju, mater i ja.

„Otkad je ovakav“ – pitao sam je.

„Od poslijepodne“ – rekla je gužvajući maramicu i brišući suze s njom.

„Bit će sve u redu majko,  ne brini“ – rekao sam joj ispod glasa, ali što je bilo najvažnije i vjerovao sam u to.

Te godine mi je Papinna podarila lijepog dječaka,  nekako početkom ožujka.

Te iste godine je Mrtvo tijelo otišao u Španjolsku.

....

„Znaš, kad odeš na brod, ja još uvijek ćutim tvoj miris u postelji“ – rekla mi je jednom.

„A najljepše mi je kad pada kiša, a ti si doma. Onda kad navečer idemo leći, stisnem se uz tebe i osjećam se tako sigurna, tako opuštena“.

Ne znam zbog čega su mi  baš ove njene riječi to jutro pale na pamet.

Ne znam i nije me u tom trenu ni bilo briga, nisam želio misliti o tome. Želio sam samo u miru gledati njen ružičnjak, i pustiti misli da vrludaju.

....

Izašao sam vani i pripalio cigaretu. Nije dobro, mislio sam, još nikoga nema s nekakvim vijestima, ne znam uopće što se događa. Nije izgledao dobro kad sam ga vidio prije desetak sati. Desetak sati, zar je već prošlo toliko? Da, vrijeme je doista relativna pojava.

Nisam ništa ni jeo – pomislih. Mogao bih skoknuti tu, do prvog fast fooda, kupiti i pojesti nešto na brzinu. Ali opet, ako izađu s vijestima a mene ne bude tu......ne, bolje ne. Pričekat ću.

Zvuk škripanja vrata me prene; okrenuh se ali to je bila samo sestra koja je šmugnula brzo prema drugom izlazu. Opet ništa, pomislih, treba samo biti strpljiv.

....

Ne sjećam se jesam li ga te nedjelje  ja nazvao ili on mene, u cijeloj toj priči se ne mogu tog detalja sjetiti. Znam samo da je jecao i kroz plač mi pokušavao objasniti onim svojim nepovezanim rečenicama kako se to jutro probudio uz nju a ona je bila posve hladna, nepomična i nije više disala. Obično sam znao kad nije „čist“ po načinu kako je izgovarao riječi, tada bi uglavnom bile nepovezane a i tonalitet glasa bi mu se promijenio. Mislim da je tako bilo i tada, pričao je unjkavim glasom, ali bez obzira na to, ostao sam bez riječi, i svaki moj pokušaj da ga umirim mi se činio deplasiran. Jednostavno, po prvi puta sam se osjetio bespomoćan, nisam mu nikako moga pomoći, nikako utješiti.

Opak osjećaj.

E, da, daleko je Španjolska, pomislih.

....

A moj Grdelin je rastao iz dana u dan.

A mene nije bilo tu da to popratim.

Izgubio sam jedan dobar dio života u nepotrebnim stvarima.

One bitne sam propustio.

....

Poslije svega smo se znali čuti povremeno. Uglavnom mi se činilo da se sredio, našao posao. U razgovorima se znao i nasmijati, a to bi me vraćalo u doba djetinjstva, u vrijeme kada su još postojala četiri godišnja doba, kada smo se igrali partizana i Nijemaca, kauboja i Indijanaca. U vrijeme kada nisam dobro ni shvaćao odgovornost starijeg brata prema mlađemu. I znao sam se povući u sebe pitajući se kada i gdje sam pogriješio.

....

Ostao sam sam u hodniku neutralnog mirisa, sjedio i razmišljao. To razmišljanje ponekad više šteti nego koristi, ali teško je pročistiti misli a da ne uletiš u žrvanj vlastitih propitkivanja o smislenosti nekih životnih postupaka. U početku si svjestan počinjenih pogrešaka, ali što vrijeme dalje odmiče pokušavaš naći opravdanja za njih. Na koncu pereš ruke poput Pilata, jer drugačije ne bi opstao. Oni koji ne čine to, na pravom su putu da presude samima sebi.

....

Pogledala me je onim pogledom koji mi je odnekud bio poznat. U tom trenutku se nisam sjetiti odakle,  ali siguran sam da sam kod ljudi viđao takav sličan pogled, pogled pun gađenja prema onome kome se obraćaš, pogled kojim se izdižeš iznad onih kome se obraćaš...

„Sačekajte još malo, sad će netko doći“.

„Recite mi“ ...

Grubo me prekinula.

„Rekla sam vam“.

Odjednom sam se sjetio odakle mi je poznat takav osjećaj. Tako su ljudi gledali za mojom materom kad bi prolazila ulicom, kada bi bila u dućanu. Pogled kojim su osuđivali. Pogled kojim su kažnjavali.

Ostao sam stajati ispred vrata, sam.

....

„Sine, ovo će jednog dana biti tvoje“ – čuo sam oca kako mi govori dok smo sjedili za stolom.

Bio sam još dječak velikih očiju kojima sam upijao svijet oko sebe i upravo sam gledao oca kako mirnim i staloženim pokretima rastavlja i čisti pištolj, Crvenu Zastavu kalibra 7.62.

„Ovo ću ostaviti najstarijem sinu“ – rekao je s dozom nekakvog ponosa.

A ja sam se osjećao puno važan.

I onako  mršav, kratko ošišan, s naočalama „socijalnog“ okvira  došao bih do njega a on bi me posjeo u krilo i poljubio u glavu.

Želio sam da je više vremena bio doma.

....

Izašao sam vani, zora je lagano probijala s istoka. Bilo je prohladno jutro za to doba godine, u stvari takva jutra su i bila uobičajena  nekada.

Grad se tek budio.

Onaj „moj“ grad, kakvog pamtim dok sam odrastao u njemu.

Grad koji je znao voliti i mrziti, osuđivati ali i opraštati.

Grad sazdan od dišpeta i ljubavi, smijeha i suza.

Grad čistog srca, prljavih uličica, mirisa mediterana i lijepih ljudi.

Grad koji me je sažvakao i ispljunio.

Promet je još bio rijedak, tek par autobusa i kamioncin koji čisti rubnike bili su na cesti, a ja sam lagano podignuo ovratnik, nabio ruke dublje u džepove i lagano krenuo prema parkingu emotivno ogoljen do kraja.

Vidio sam ga -  samo mi je to prolazilo kroz glavu.

A bio je lijep dječak, predivnih crta lica, obrva i usana naslijeđenih od Papinne, izgledao je kao da je netom zaspao.

Samo su modre, gotovo crne usne i podočnjaci do pola lica donekle kvarili tu ljepotu koja se izdigla iznad smrti u čitavoj svojoj punini.

Nekako mi je kroz glavu proletilo što sam tada rekao materi kad je jedan drugi dječak ležao na postelji, modrih usana i podočnjaka do pola lica.

„Pusti majko, bit će sve u redu“.

A tada sam vjerovao u to.

Vjerovao u Život.

....

Kod Papinne sam došao poslijepodne. Čekala me je, kao i uvijek, što je uostalom i radila cijeli svoj život.

„Jedva čekam doći po tebe na aerodrom“ – znala mi je reći u trenucima dok bi ležali zajedno, držali se za ruke i gledali u nebo tražeći neku posebnu zvijezdu kako bi je poklonili jedno drugome.

„Da, živim za taj dan“.

Buket njenog najdražeg cvijeća pažljivo sam stavio u vazu, obrisao bijeli mramor na kojem je bilo uklesano njeno ime i zapalio svijeću. Ritual koji sam obavljao već neko vrijeme nije mi predstavljao teškoću; volio sam doći tu i provoditi vrijeme s njom, pričati joj o nekim nebitnim događajima koji su se zbili i zamišljati kako se opet držimo za ruke i poklanjamo zvijezde jedno drugome.

Ovaj puta nisam ništa rekao. Nisam imao riječi da izrazim ono što sam mislio reći. Samo sam šutio. Nekad se i šutnjom kaže puno, puno više nego riječima.

....

Brodovi su isti kao ljudi, imaju dušu ma koliko se to činilo nestvarno. Sjećam se, kad sam jednom prilikom bio na brodu kojeg smo vozili u rezalište, jednostavno događale neke neobjašnjive stvari kao da brod nije želio ići u smrt, kao da je odgađao neobjašnjivim slijedom događaja odlazak na groblje brodova. Prvo nam je  zaribao generator koji je opskrbljivao strujom čitav brod a  potom se glavni motori nisu dali uputiti iz  neobičnih razloga. Ali uspjeli smo ga „ubiti“. Uspjeli smo ga zaletiti u punoj brzini i nasukati na plažu, negdje u sjevernoistočnom dijelu Indije, gdje je na istoj plaži ležalo razasuto stotine brodova, neki već ogoljeni do kobilice, neki koji su čekali tu sudbinu.

Opak je to osjećaj kad oduzimaš život, makar i brodu.

....

Proljetna jutra u Dalmaciji su nešto posebno pogotovo ako je navečer padala kiša a jutro osvanulo okupano suncem. Sve one kapi kiše kroz koje se prelamaju sunčeve zrake izgledaju nestvarno, poput kristala soli netom ubrane iz mora. I čovjek se osjeća drugačije, kao da ga puni neka posebna energija, kao da mu se životni obzori šire nekom neviđenom brzinom.

Takva jutra volim, pogotovo kad se vratim s broda. Onda sjednem u njen vrt i gledam. A najviše volim gledati jedan ružmarin....

....

„Sine, ovo će jednog dana biti tvoje“  - kao da čujem oca kako mi govori kao da od tog vremena nije prošlo i više od četrdeset godina.

Još mi pred očima igraju njegove vješte ruke kojima bi rastavljao i čistio pištolj, ruke kojima bi me uzeo, posjeo u krilo i poljubio u glavu.

A tako bih volio da je više bio doma, s nama.

Uzimam tu moju ostavštinu, razgledavam je po tko zna koji put  i pitam se kome ću je ja ostaviti.

Kome ću ja reći: „Sine, ovo će jednog dana biti tvoje“  ?

....

„A tako bih volio da sam više bio s vama“ – pomislim, a pogled mi se zaustavi na mojoj ostavštini.

Opak je to osjećaj ....

 




 

(...monolozi Starog Tovara...)

meridius @ 06:41 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 28, 2016
 

Pada već danima.

Ona dosadna, sumorna i depresivna dalmatinska kiša.

Fjaka na najjače.

Jutro se budi; lijeno se proteže poput žene u postelji, pokriveno sivim, teškim oblacima punim vode koja se jedva čeka stuštiti na već dobro natopljenu zemlju.

Koma. Taman za tiho se provući kroz Vrata Snova i otići opet Tamo...

..........

Ne sjećam se više njenog lica, ostalo je negdje u praznini prostora.

Ne sjećam se više ni njenih poljubaca.

Ni dodira.

Sve je ispraznost.

.........

... a čekamo se.

Cijeli život nam prolazi u čekanju

Ona mene s broda, a ja da dođem doma.

Mislim, ima to svoje čari.

A i navikli smo se.

More nas je naviklo.

Ono koje spaja i razdvaja u isti tren.

.........

Volim te, Marina.

..........




(...monolozi Starog Tovara...)

meridius @ 10:39 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 22, 2016
 

Čudan je to osjećaj dok ploviš velikim morem. Dokle god seže pogled pruža se nepregledna vodena masa, nekad zna biti pitoma, mirna i umiljata poput djeteta kad želi da mu kupiš novu igračku. Nekad je 'pak okrutna, divlja i nepredvidiva poput ribe koja bježi pred svojim lovcem. Pa isto nekako razmišljam, opak je to osjećaj lomiti tu veliku vodu, otvoreno joj se suprostaviti, uhvatiti u koštac s njom. I volim ga, volim taj osjećaj, volim tu borbu Davida i Golijata. Daje mi osjećaj nesputanosti, osjećaj moćnosti.

......................

Nekako se, kad dođem na brod, otuđim od svega. Najgora je samoća. I odabir glazbe. 

......................

Kopamo u River Lekkiu već 3 mjeseca. Život se uglavnom svodi na odlazak u makinju, usput nešto pojesti i natrag u kabinu.

Život dostojan Remetinca.

.........................

Neki dan sam razmišljao o suicidu. U stvari, promišljao sam što čovjeka tjera na taj čin. Mislim da je to onda kada dođeš do spoznaje da nemaš više živjeti za nešto. Ili nekoga. Kada ti je svejedno. Opak osjećaj.

.......................

Pada mi na pamet jedan događaj, ono kad su bile gradele ima dva mjeseca, mesina, riba, nekakvi ražnjići, svašta nešto. I pivkan. I vino. Sjedimo na palubi, jedemo, pijemo, dobro nam je. Valjda. Ne brigamo za komarce i malariju, otupili smo. Imamo i nekakvu stražu na brodu, nekakvi specijalci u šlapama s kalašima jugoslavenske proizvodnje. Vole se i oni mašit za čašicu, vole vino uglavnom. Upoznajem se s jednim od njih, nekakav njihov commander. Spika ide ovako, odakle si, kako se zoveš i tako to. Nakon litre vina faca me zove po imenu i hoće da mi pokaže nešto. Vadi mobitel i pokazuje mi nekakav video, nešto jezivo....Negdje u džungli na sjeveru oni luđaci iz Boko Harama uhvatili nekog lika, po njegovoj priči to mu je bio kolega, i onda mu odsjecaju glavu. Nožem. Gledam i ne vjerujem vlastitim očima.

Nevjerojatno u kakvom svijetu živimo.

........................

Ona je strpljiva. Ima razumijevanja za ovo, i to me veseli.

Kako se osjeća u sebi....e to je već nešto drugo. Nadam se samo da je ne povrjeđujem.

.........................

Svira Balašević i Ringišpil. Stavljam ga na repeat.  Još dva tjedna, ide to sve po planu.

.........................

Nemam više pisati kome. Možda je vrijeme za neku knjigu. Za nekakva sabrana razmišljanja, neke monologe Starog Tovara.

Samo čekam okidač.

........................

......bez tebe drveni konjići tužno stoje...

.......................

A čovjek griješi dok je živ. I ne uči iz toga.

Barem ne ja.

 




(...monolozi Starog Tovara...)

meridius @ 04:30 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare